priča na priču

Dobrodošli na moj blog

31.05.2008.

MANJA SMETNJA

op.a  Inače, priča EDEN objavljena je u književnom časopisu Republika.

ZAČIN je objavljen u zbirci priča Rukopisi 31.

UTOČIŠTE je objavljeno na on-line časopisu Knjigomat.

http://www.knjigomat.com/detail.asp?iNews=577&iType=5

 

A ovo je priča o ženama, muškarcima, ljubavi i ljubavnim alatkama.

Još se uvijek ne mogu načuditi. Nisam baš sasvim sigurna, ali čini se da mi je izrastao penis. Pokušavam se prisjetiti što sam posljednje jela. Obični kuhani krumpir i malo pečene piletine. Nije mi bilo prvi put i dosad nisam iskusila nikakve nepoželjne posljedice. Da nije možda od onog novog šampona?

Načinim dva koraka i osjetim to čudo kako se nekako migolji. Kao da nema dovoljno prostora. Stanem pred ogledalo i skidam gaćice. Pa i nije baš impresivan. Pomičem bokovima lijevo-desno, netremice buljeći u prizor pred sobom. Uočavam kako su mi usta razjapljena. Osjećam stvarčicu kako se jedva primjetno klati. Poželim ga dotaknuti, ali ne usuđujem se. Što ako se radi o kakvoj malignoj izraslini? Ali ipak. Nešto se događa. U šoku primjećujem kako se počinje rastezati. Bubri mi pred očima. Polažem vršak prsta na vrh stvarčice i brzo ga odmičem. Još nekoliko trenutaka i neočekivani rast prestaje. Sad nekako strši. Uplašila sam se da će se možda rasprsnuti. Nije mi baš jasna ova promjena. Nisam uzbuđena, samo zbunjena. Baš me zanima što će se dogoditi ako se poigram. Obuimam neobičnu izraslinu cijelim dlanom. Povlačim je u pravilnom ritmu. I doista. Stvar funkcionira. Baš mi se sviđa taj osjećaj. Nekako je nov, a ipak poznat.

Prenem se kad čujem okretanje ključa u bravi. Čujem dragog kako me doziva. Panično se oblačim i jurim u kupaonicu.

„Što ti je?“ pita me. „Što si se tako uzrujala?“

„Pa ništa“, odgovaram. „Ustvari, kad već pitaš“, nastavljam nesigurno, „čini se da imam problem. Možda bolje da sam vidiš.“

Ponovno se skidam, crveneći se od stida. On čuči i pomno promatra izraslinu. Nestrpljivo očekujem njegov odgovor. On napokon ustaje i kaže: „Ne znam što ti to misliš da si vidjela, al tamo nema ničeg.“ O čemu on to govori? Pogledam dolje. Ne razumijem. Je li on slijep? Među nogama mi visi taj crvuljak, a njemu tu ništa nije sumnjivo. Ponovno ga zamolim da pogleda, na što nevoljko pristaje. „U redu. Evo. Je l ti sad lakše? Nema tu ničeg.“

Beskrajno sam zbunjena. „Znači ne smeta ti?“ upitam.

„A što bi mi smetalo?“

 

Ni nakon dva tjedna ta čudna stvar među mojim nogama nije nestala. Sad već pomišljam da bi nešto trebalo poduzeti. Najviše od svega, smeta mi što više ne mogu nositi hlače. Mislim mogu, ali me tiskaju, a i bojim se da netko ne primijeti tu grudicu koja tamo ne bi smjela biti.

Uspjela sam se nekako progurati preko reda kod svog ginekologa, rekavši mu da imam infekciju. Ni sad ne mogu doći k sebi od njegovog prijekog pogleda kad je ustanovio da mi nije ništa.

„Ali kako nije ništa?“ bila sam gotovo razočarana. „Pa zar ne vidite da imam tu kvrgu?“

„Potpuno ste zdravi,“ inzistirao je, uvjeren da mu lažem. Ako ni on to ne vidi, onda mora da imam priviđenja.

Povjerila sam se prijateljici, istina nakon trećeg piva, koja me pogledala svojim staklastim pogledom, pomalo zavjerenički i rekla: „Nije ti to niš, stara. I ja ga imam.“

Bila sam šokirana. Mislila sam da mi se ruga. „Nemoj me zezat,“ rekoh. „Ja sam ozbiljna.“

„I ja sam,“ reče prijateljica, cereći se. Pokušala sam je spriječiti da se skine, no svim mi je silama htjela pokazati. Srećom, bile smo same u njezinom stanu pa se nisam morala jako crveniti. Odjednom sam se našla licem u lice s njezinim tamnim busenom koji se spremno raširio oslobođen spona bijelog pamuka. I doista, među gustim dlakama nazirao se mali, smežurani crvić, koji je veselo poskočio kad ga je dotakla. Nije mu dugo trebalo da dosegne svoju punu veličinu. Sad kad sam ga bolje pogledala, ipak se razlikovao od svog muškog pandana. Bio je profinjeno tanak, gotovo elegantan poput štapa za hodanje. Pomalo je svjetlucao na svjetlu, kao da je nauljen i djelovao je glatko i meko na dodir. I ono najzanimljivije, bio je u jednom komadu, bez glavića, bez viška kože. Pomalo sam se zanijela proučavajući ga kad je prijateljica naglo povukla gaćice gore.

„I? Što kažeš?“ pitala me. „Nije loše, ha?“

„Koliko to već dugo imaš?“ upitah, nesigurno.

„Pa otkad znam za sebe. Zašto?“

„Zbilja?“ nisam se mogla načuditi. „Meni je moj narastao tek nedavno.“

„Ma imala si ga oduvijek, samo si ga, izgleda, zanemarivala. Sada se napokon pobunio.“

Gledala sam je zbunjeno.

„Nemoj se uzrujavati oko toga. Trebaš biti sretna.“

„Ali kad sam ga pokazala dragom, rekao je da ništa ne vidi. Bila sam i kod ginekologa. Ni on ga nije vidio.“

„Da. Na žalost, mnogi ga muškarci ne mogu vidjeti. To ne znači da ne postoji. Možda još nisi našla pravog.“

Naš me razgovor držao još danima. Neprekidno sam vrtjela u glavi prijateljičine riječi, beskrajno smetena i u nedoumici.

Dragi je primijetio moje neobično raspoloženje, naročito se uznemirivši kad sam nekoliko puta zaredom izbjegla spavaću sobu. Izmotala sam se uobičajenom glavoboljom, umorom i probavnim tegobama, ali nisam mogla predugo izigravati takvu ranjivost, a da on ne počne sumnjati.

„Da nemaš možda drugog?“ upitao me na prepad dok sam doručkovala. Opet sam si ostavila premalo vremena za sve jutarnje rituale i postojala je realna opasnost da ću zakasniti na posao. Povrh toga zbilja nisam imala volje raspravljati s njim o stvarima koje zahtijevaju malo dublji angažman. Zanijekala sam, ispijajući na brzinu kavu, usput prolivši par kapljica po novinama.

„Ne vjerujem ti,“ rekao je, probadajući me pogledom.

„Vjeruj štogod hoćeš, al sad nemam vremena za to,“ rekoh, otpuhnuvši neposlušni pramen s čela, koji se uporno vraćao na svoje mjesto, ometajući mi vid.

Te večeri nije spominjao naš jutarnji razgovor. Umjesto toga pokušao me privoljeti na seks. Nisam bila raspoložena, no odlučila sam mu udovoljiti.

Već su mi dosadili njegovi uvijek isti pokreti, a i činilo mi se značajnim što baš nijednom nije zalutao na mjesto gdje se nalazila ona moja viseća stvarčica. Već je bila dobrano nabubrila i čudilo me kako to da nije ništa osjetio. Kad već on neće, ja sam prstima stimulirala cjevčicu i ponovno iskusila onaj ugodni osjećaj, no ovaj sam put otišla korak dalje. Toliko daleko da sam u jednom trenu svim silama nastojala suspregnuti jecaje koji su mi navirali negdje iz dubine utrobe. On je napokon primijetio da se događa nešto neobično. Kleknuo je nada mnom i s prigušenim gađenjem primijetio da je sluzav u predjelu zdjelice. Tad mu je pogled pao na moje prepone. S gnušanjem je ustuknuo i rekao: „Što je to?“

„To?“ rekla sam ležerno. „To ti je ono o čemu sam ti govorila pa si tvrdio da ništa ne vidiš.“

„Što si to napravila od sebe? Izgledaš odvratno.“

Razrogačila sam oči, ne mogavši doći k sebi. „Hvala ti. Sad bar znam na čemu sam. I samo da znaš, u ove dvije godine nijednom nisam svršila. Bar ne s tobom.“

Nisam mislila da će biti tako lako. Nakon pune dvije godine veze koja uopće nije bila loša, prekid je bio gotovo bezbolan. Poput skidanja flastera. Otišao je još iste večeri. I to je bilo to.

 

Dvije godine poslije, upoznala sam krasnog čovjeka. Ne samo da je nježan, pažljiv i ne škrtari na poklonima, nego je prihvatio moj penis kao vlastiti. Dapače, obožava kad uspoređujemo veličine.

„Još samo da možeš pišati kroz njega,“ znao bi reći, slatko se smijuljeći.

  

23.02.2008.

UTOČIŠTE

op. a. Ova je priča objavljena na Knjigomatu. 

 http://www.knjigomat.com/detail.asp?iNews=577&iType=5

 

 

Sada ih je već bilo jedanaest. Kuda god bi ona i on krenuli bilo je lutalica koje bi im se pridružile. Iako im je to otežavalo kretanje, nisu ih mogli odbiti. Već je bilo dovoljno i to što su ostali bez doma.

Debeli je preuzeo komandu. Nitko drugi nije pokazivao interes. Osjećali su olakšanje pri pomisli da ih netko vodi. Netko tko zna što radi ili se barem takvim predstavlja.

Bili su na putu već više od trideset dana. Sa sobom su ponijeli namirnica koliko god su mogli natrpati u svoje dvije putne torbe, koje su postajale laganije brže nego što su očekivali. Htjeli su se držati za sebe, a i svoje zalihe nisu namjeravali dijeliti, no bilo im je teško odbiti ostale kad bi ih svojim molećivim pogledima gotovo probadali dok su stavljali i te bijedne zalogaje u usta.

Kad su izašli iz još jednog opustošenog grada, Debeli je odlučio da bi mogli uzeti kraći odmor. Kampirali su pod otvorenim nebom, na kojem već mjesecima nije svanulo sunce. Ona i on ležali su zagrljeni na goloj zemlji i buljili u tamne, tmaste oblake, koji su se doimali toliko blizu da im se činilo kao da bi ih mogli dotaknuti. Ona je ispružila ruku, pretvarajući kao da ih je dosegla, a on se nasmiješio.

Nisu se stigli naspavati, jer je Debeli već dva sata nakon što su legli naredio da je vrijeme za polazak.

„A otkud ti uopće znaš gdje se Utočište nalazi?“ upita Debelog Gorki.

„Zašuti ti tamo,“ odbrusi mu Debeli. „Hoćeš možda dalje sam pa da vidimo tko će prije tamo dospjeti?“

„Ja sam čula da tamo ima svjetla,“ prozbori Crvena.

„Ne samo to. Imaju lijekove za sve bolesti,“ reče uzbuđeno Svijetli.

„Ne lupetajte vi tamo,“ obrecne se Debeli. „Ne znate vi ništa o Utočištu. Nije sve baš tako ružičasto, ali je sigurno bolje nego u ovoj pustari.“

„A kako ti to znaš?“ ponovno će Gorki. Cijela je skupina od pet žena, dvoje djece i četiri muškarca pozorno pratila razgovor.

„Znam, jer mi zdravi razum govori da ne postoje lijekovi za sve bolesti.“ Pogledom je polako prostrijelio cijelu skupinu, izazivajući da mu se još netko usudi suprotstaviti. Nitko ništa nije rekao, izbjegavajući njegov pogled.

Hodali su satima bez prestanka, ne progovorivši ni riječi. Hladni je vjetar nemilosrdno šibao po njima, nanoseći im komadiće zemlje, lišća i granja u masnu, zamršenu kosu, po prljavoj odjeći, katkad u suzne, krvave oči.

Ona i on držali su se čvrsto za ruke, zaostajući pomalo za skupinom. Ispred njih pocupkivala su djeca, dvije djevojčice od šest i deset godina. Ručicama su čvrsto pridržavale kapuljače svojih debelih jakni, povremeno ih ispuštajući da im padnu kad bi im ruke previše promrzle.

Kad su napokon dospjeli u šumu, bio im je dopušten malo dulji odmor. On i ona sjeli su pod jedno drvo, tiskajući se jedno uz drugo. Djevojčice, koje su ostale same na svijetu, prišle su povučenom bračnom paru i sjele pored njih. Šestogodišnjakinja je ženu spontano uhvatila za ruku i stisnula je. Ostale su se žene držale zajedno kao i Gorki i Svijetli dok je Debeli bio sam, podalje od svih, šećući između drveća, mumljajući nešto u bradu.

Nakon nekog vremena, prišao je skupini i objavio: „Prenoćit ćemo ovdje. U cik zore idemo dalje.“

Probudio ga je zvuk lomljenja suhe grane. Ogledao se oko sebe. Ništa nije primijetio, no preplavila ga je panika. Počeo je drmati suprugu i djevojčice kako bi ih probudio kad je začuo još jedan šum. U tom trenu osjetio je žestoku, tupu bol u ruci, odmah potom ugledavši nad sobom golemog muškarca, koji je zavitlao rukom prema njemu i snažno ga opalio po usnama. Zrak je proparao njezin urlik, kojem se ubrzo pridružilo vriskanje i jaukanje ostalih žena. Iz zasjede su ih zaskočila četvorica muškaraca od kojih je jedan imao oružje. Prodorni hitac ispaljen u zrak sve je prikovao na mjestu.

„Dajte nam sve što imate!“ naredio je onaj s oružjem.

Debeli nije bio spavao. Iskočio je iza jednog drveta i zario nož u leđa čovjeku s oružjem, povikavši odrješito: „Gubite se, pička vam materina!“ Uzeo je umirućem čovjeku pištolj iz ruke te opalio. Ostali su se napadači dali u trk. Debeli je spremio pištolj i nož, koji je prije toga prebrisao o lišće, i naredio: „Idemo.“ Svi su poslušali, bez riječi.

 

Lutali su nekoliko mjeseci, više gladni nego siti, premoreni i prljavi, pustim poljima, napuštenim mjestima, nizinama i brdima. Povremeno bi ulovili kakvu životinju, maksimalno štedeći svoje ionako skromne zalihe.

„Koliko još?“ upitao je Gorki, jedva oblikovavši riječi u svojim suhim ustima.

Debeli nije odgovarao. Nekoliko dana poslije umrla je šestogodišnjakinja i jedna žena. Nisu se potrudili da ih pokopaju. Debeli je naredio da moraju naprijed.

Jednog dana našli su se pred golemim jezerom. Svi su ga htjeli zaobići, no Debeli je inzistirao da moraju ići preko jezera. „Nadam se da svi plivate, jer nam nema drugog načina. Ostavite sve što će vam smetati. Više vam neće trebati.“

„Jesi li ti već bio u Utočištu?“ upita Gorki, znajući koliko je Debeli nesklon govoriti o tome. Debeli je šutio.

„Pusti čovjeka na miru,“ umiješao se Svijetli.

„Ako misli da ću ja preko ove vode, onda mu je bolje da bude siguran. Hoću znati otkud zna da moramo baš tuda,“ Gorki je bio uporan.

„Dosta,“ rekao je Debeli tiho, no strogo. „Ako ti je lakše, da, bio sam tamo.“

„Zašto si otišao? Jesi poludio?“ nastavio je Gorki.

„Ne tiče te se,“ odbrusi Debeli, skine cipele i zakorači u vodu.

„Hej, stani!“ viknuo je Gorki, no Debeli je već plivao.

Svi su ga slijedili osim Gorkog. „Ti ne ideš?“ upita ga Crvena. Gorki je odjednom izgledao prestravljeno. „Ne znaš plivati?“ Crvena je u panici dozvala ostale: „Hej ljudi, stanite. Gorki ne zna plivati!“

„Moramo nastaviti!“ povikao je Debeli. „Treba nam skoro pola sata do druge strane!“

„Hajde,“ reče Crvena Gorkom. „Odi sa mnom, ja ću te pridržavati.“ Gorki je samo odmahivao glavom. Crvena ga je primila za ruku i počela navlačiti. Opirao se, no kad je jednom nogom dotaknuo vodu, naglo je ustuknuo povukavši je nazad i srušivši zajedno sa sobom. Crvena ga je gledala više bijesno nego samilosno, pustila ga i otišla.

Plivali su polako kako se ne bi suviše umorili, no voda je bila hladna. Još je jedna žena, slabija plivačica, podlegnula naporu.

Kad su se našli na suhom, trebalo im je neko vrijeme da se priberu. Dok su ostali drhtali i cvokotali, Debeli je polako hodao naprijed s rukama ispruženim pred sebe.

„Što misliš zašto je otišao iz Utočišta?“ upita Crvena ženu do sebe.

„Ne znam. Možda zbog neke žene. Čula sam ga jednom u snu kako izgovara nečije ime.“

„Evo nas“, objavio je Debeli napipavši prozirnu opnu. „Kamere su nas vidjele. Netko će ubrzo doći po nas.“

I doista, petnaestak minuta poslije, u prozirnoj prepreci stvorio se otvor, kroz koji je izišao postariji čovjek, referent, s elektroničkim notesom u ruci. Kratko je odmjerio ono što je ostalo od skupine i rekao: „Molim vas, stanite u red. Moramo vas prvo upisati.“

Ubrzo su se svi poredali s Debelim na čelu i bračnim parom na kraju. Referent, odjeven u bijelo od glave do pete, utipkao je osnovne podatke o svakom u svoj notes, nakon čega ih je pustio kroz otvor iz kojeg je bio izišao.

Kad je dospio do bračnog para, isključio je notes i okrenuo im leđa spreman otići.

„A mi?“ upitala je ona.

„Što s vama?“ upitao je referent, okrenuvši se prema njima, gledajući ih pomalo drsko.

„Nećete nas pustiti unutra?“ rekla je.

„Žao mi je, naši su kapaciteti popunjeni.“

„Ne razumijem,“ rekao je on.

„Možemo primiti točno 527, 829 korisnika. To smo i učinili, zaključno s onom djevojčicom.“

„Pa ne možete li napraviti iznimku? Sigurno ima mjesta i za nas. Spavat ćemo na podu ako treba,“ pokuša ona.

„Ako načinimo iznimku, ne bi li to onda značilo da smo prekršili pravila?“ reče referent. „Morat ćete pronaći smještaj negdje drugdje.“

„Gdje?“ upita on.

„Ne znam. Snađite se,“ dobaci referent, okrene se i ode kroz prolaz, koji se za njim promptno zatvori.

Ona je u očaju dotrčala do opne i lupala o nju dok je ruke nisu zaboljele. On ju je zagrlio, nastojeći je umiriti.

„Što ćemo sad?“ upita ona kroz plač.

„Ne znam.“

Sjeli su na pod, naslanjajući se na opnu, čvrsto se pritišćući jedno uz drugo kako bi se zagrijali. On izvuče iz džepa vlažnu, smežuranu jabuku i pruži je njoj.

„Podijelit ćemo“, ona reče i zagrize, potom pruži voćku njemu.

Žvakali su polako, bez teka, buljeći u jezero u kojem su se reflektirali gusti, neprijazni oblaci.

 

 

30.01.2008.

ZAČIN

op. a. Znate one naporne ljude koji vam uporno upadaju u život, a vi ste toliko kulturni da im se ne usudite jednostavno reći da odj...? Ova priča nudi jedno rješenje, makar ne bih preporučila da to isprobavate kod kuće. Ili drugdje.

Ova je priča objavljena u zbirci priča Rukopisi 31.

 

Bila je debela. Zapravo, možda samo krupna. Ili se tek meni takvom činila. Nije me to osobito zanimalo niti uzbuđivalo, ali to sam na njoj najviše primjećivala. Netremice sam je promatrala, dok je ležala, činilo se udobno, razvaljena na leđima. Prsa su joj bila crvena od krvi koja joj je duboko natopila tkaninu tanke, nekad bijele košulje. Stajala sam, nepomična poput stupa, pored nje, koja je ležala na hladnim kuhinjskim pločicama. Oči su joj bile otvorene. Mislila sam da me promatra, nekako cinično i uvijek sam se morala iznova uvjeravati da je mrtva. Mrtva. Ta riječ ima čudan okus dok je nečujno prevaljujem preko jezika. Nekako opor i težak, bljutav i neprimjetan, ali svejedno ugodan.

 

*  *  *

 

Trebale smo zajedno večerati. Prvi put nakon dugo vremena. Nisam je vidjela još od njezinog vjenčanja. Bio joj je to drugi muž. Proveli su, prema njezinim riječima, nevjerojatan medeni mjesec na udaljenom, toplom otočju. Sve bi bilo još nevjerojatnije da njezin izabranik nije u tom raju na zemlji slomio nogu. To se moglo i očekivati, budući da se pravio važan pred ljubljenom ženom, surfajući na golemim valovima bez ikakvog iskustva.

Stigavši do mene, po običaju pola sata nakon dogovorenog vremena, stala je još s vrata naširoko opisivati sve dodatne nevolje koje je njezin dragi morao proći u bolnici zbog proklete nezgode. Nisam mogla drugo, nego joj umilnim smiješkom pokazati razumijevanje i zanimanje za sve ono što mi mora reći.

Pripravila sam nam kavu, kojoj je ona i ovaj put našla zamjerku. To me više nije pretjerano uznemiravalo, jer se osoba, izgleda, može na sve naviknuti. Bar sam se u to uvjeravala.

“…i tako on trpi neizmjerne bolove…”, komentirala je, povremeno srčući kavu.

“Sigurno mu je lakše kad ima tebe da se brineš o njemu”, odlučih prekinuti monolog, tek toliko da joj priuštim dodatnog materijala za brbljanje. Ona je toga i sama imala više nego dovoljno, ali nisam htjela da pomisli kako je ne slušam s krajnjom pozornošću.

“Ma, naravno.” Gledala me tim samilosnim pogledom od kojeg mi se želudac počinjao napinjati. “Znaš, i ti bi mogla nekoga naći. Ništa ti ne bi falilo. Ustvari, imam nekog tko bi bio baš savršen…” Donja joj je usnica počela vibrirati od uzbuđenja.

„Ne dolazi u obzir“, prosiktala sam. Bila sam sita od savršenih muškaraca koje mi je uporno pokušavala smjestiti. Posljednji je morao tražiti mamino dopuštenje da mi uopće plati večeru, a neprekidno je govorio o njoj kao da je zaljubljen.

Dok sam gledala njezin samodopadni smiješak, morala sam suzdržati bijes, koji sam točno mogla osjetiti kako mi se nakupljao u tijelu, prijeteći poput bujice da će rasprsnuti dotad već poprilično napuklu branu.

Poznajem je već dugo, možda i predugo. I jedino opravdanje koje mogu ponuditi u prilog, makar i rijetkog, druženja s njom, jest upravo to, bezlično: poznajemo se jako dugo. Kao da bi to moglo nadomjestiti činjenicu što više ne mogu ući u trag barem jednoj stvari koja me kod nje ne živcira.

“Kad će već jednom ta večera?” uzdahnula je nestrpljivo, uputivši mi nezainteresiran pogled. Zapalila je cigaretu, iako zna da ne podnosim dim. Požurila sam u kuhinju kako bih dovršila špagete i umak od povrća. Čula sam je kako nastavlja monolog opisivanjem predivno provedenog vremena na medenom mjesecu, detaljno dočaravajući i najtrivijalniju pojedinost. Nisam je slušala. Tek sam iz navike povremeno ubacila otegnuti hmmm, katkad i mmm kako ne bih narušila osjetljivu prirodu monologa, a opet ostavila dojam pozorne slušateljice.

Kad je i njoj već dojadila tema medenog mjeseca, stala je uspoređivati bivšeg i sadašnjeg muža. To je često činila i pri tom zvučala vrlo entuzijastično. U tome ju je omeo intenzivan miris kuhanja te ju privukao u kuhinju.

“Ovdje predivno miriši”, rekla je prišavši štednjaku, gdje sam dovršavala špagete. “Pa to je previše tijesta!” uzviknula je, ustuknuvši. Kao da bi tijesto moglo pojesti nju.

“Nije previše tijesta”, nastojala sam joj odvratiti što mirnije. Jedna od stvari koje ne volim je kad mi se netko miješa u kuhanje, pogotovo ako dotična osoba ne zna ništa o tome.

“Kako nije?” bila je uporna. “Je l’ ti kuhaš za dvije ili deset osoba?”

Nježno sam je uhvatila za nadlakticu i pokušala odmaknuti. “Ništa se ti zbog toga ne uzrujavaj. Ako ti bude previše, nemoj sve pojesti.”

Nervozno je povlačila dimove, otpuhujući ih u smjeru štednjaka.

“Molim te, odmakni se…” Nisam bila sigurna je li mogla primijetiti tračak nestrpljivosti u mome glasu. Ipak, nevoljko je poslušala.

“Jesi li stavila previše soli?” Zvučala je sve nervoznije.

“Naravno da nisam. Uvijek pazim da ne prezačinim.” 

S olakšanjem je izdahnula.

Dok sam dodavala papra, grčevito me uhvatila za ruku. “Nemoj! Previše je!”

“Tek sam počela stavljati!” Gubila sam pribranost.

“Neće ništa valjati! Bit će prepapreno i onda neću moći jesti, a da ne govorim o svim negativnim učincima na tijelo…” 

Pogledala sam je najljuće što sam mogla i to ju je načas ušutkalo. “Učini mi uslugu i pričekaj u dnevnoj sobi. Zvat ću te kad bude gotovo.”

Promrmljala je nešto u bradu i otišla.

 

Sjela je za stol, prkosno gledajući u mene dok sam servirala večeru. Htjela sam joj staviti jelo na tanjur, ali me prekinula grubim glasom.

“Sama ću staviti! Neću, valjda, dopustiti da me toviš s toliko tjestenine! Uostalom, rekla sam ti da sam na dijeti i da skuhaš nešto dijetalno!”

“Možeš jesti samo salatu…”

Dobacila mi je ljutit pogled. Izgledala mi je beskrajno smiješno, samo se nisam mogla smijati. Nevoljko je prinosila viljušku, nespretno ovijenu špagetima, ustima. Tek što je počela žvakati, sve je ispljunula. 

“Znala sam da će biti prepapreno.” Obrisala je usta o ubrus i ustavši sa stolice zapalila cigaretu. Otišla je iz kuhinje. Ja sam pokušavala mirno jesti, ne obazirući se na njezine komentare.

Ubrzo se vratila i rukom podbočila o stol. Posprdno se osmjehnula ispuhujući mi dim u lice. Zatim je opušak ugasila u tanjuru gdje su još ležale njezine hladne, nepojedene špagete.

To je valjda bilo to. Posljednjom njezinom gestom i zadnji je tračak mog prisilno skupljenog strpljenja naglo ispario. Onako debela, s previše šminke na napuhnutom, masnom licu, u bijeloj, gotovo prozirnoj košulji, bila mi je beskrajno gadna. Mogla bih podnijeti još dosta toga, ali u nekom drugom vremenu, u nekom drugom svijetu. Shvativši svoju krajnju nemoć i nemogućnost da bezbolno izrazim svoje negodovanje, uperila sam prema njoj kažiprst s uzdignutim palcem, imitirajući pištolj. Ona je posprdno frknula.

“Što je? Ubit ćeš me?” Nacerila se podrugljivo.

Svinula sam palac, kao da okidam. Bez riječi se srušila, opruživši se, činilo se udobno, na hladnom kuhinjskom podu.

 

17.01.2008.

EDEN

op. a.

Ovo mi je jedna od najdražih priča pa sam je odlučila staviti za 'probijanje leda'.  

Ova je priča objavljena u književnom časopisu Republika.   

I dođe tako dan šesti. Bog se već pomalo umorio od silnog stvaranja svakojakih divota, ali prije konačnog, zasluženog odmora, odluči još stvoriti čovjeka, kao krunu svoje besprijekorne kreacije. Čovjek je trebao biti Stvorenje nad stvorenjima, na sliku i priliku  Stvoritelja samoga. Njemu je imala pripasti vlast nad čitavim zemaljskim carstvom. On je imao biti izvršitelj Božje vlasti na zemlji, njegova desna ruka, ako baš hoćete. I tako uze Bog trunak zemaljskog praha i načini čovječje tijelo. Još samo da mu udahne dah života; i eto, pogledajte, najinteligentniji život na Zemlji.

Prolomi se nebesima i zemljom prodoran glas: “Pogledajmo samo ovo! Kako li je lijep ovaj stvor kojeg načinismo na našu sliku i priliku! Ma ne možemo ga se nagledati. Kako li je samo divan. Upravo savršen! Kao da smo ga mi stvorili! Joj, pa i jesmo, budalice! Oh, godine čine svoje! Šest milijardi. Da padneš na dupe. Stvarno se nismo žurili. Baš nas zanima kako će se ovom stvoru svidjeti sve što smo mu načinili…”, Bog se na sav glas divio svom veličanstvenom djelu.

Dolje na zemlji prvi se čovjek upravo budio. Protegne se on koliko je dugačak i širok te glasno zijevne.

“Ha, ha, ha!” zaorio se snažan glas, u nevidljivim visinama, kad je Bog ugledao kako  čovjeku nešto bubri među nogama.

“Što je to?” upita čovjek zbunjeno. “Što se događa? Kakav je to zvuk?”

“Ha, ha, ha! Ništa se ti ne brini, ljepotane! To smo samo mi.”

“Tko mi?”

“Pa Bog! A kako si ti?”

“Super, super… A gdje sam to?”

“Pa ti si nepovratno izgubljen, ha, ha, ha…!”

“Zašto je to smiješno? Čemu ste se prije smijali?”

“Ha, ha, ha! Ničemu! Samo smo primijetili da je s tobom sve u redu, čim si imao…”

“Što?”

“Ništa, nije važno…” Cijelo je vrijeme prostorom odjekivalo vrckavo smijuljenje.

“Objasnite mi, molim Vas, što se događa!” Prvi je čovjek zvučao gotovo očajno.

“Upravo smo te stvorili. Ti si čovjek, a ovo što vidiš oko tebe, jest Raj na Zemlji, ili Eden, kako ga mi odmila zovemo.”

“A imam li i ja ime?”

Tišina. Bog je premišljao. “Nazvat ćemo te Adam!”

“Ne sviđa mi se!” izleti Adamu nehotice. Zazvučao je vrlo prkosno i prije nego li se snašao, iz vedrih nebesa na njega se slije nekoliko litara ledene vode. Adam se obgrli rukama te se, drhteći od hladnoće, pokunjeno sklupča na zemlji.

“Da nam se više nikada nisi usudio prkositi! Palo nam je na pamet da te nazovemo Gologuzi, ha, ha, ha… Ali budući da ionako ne znaš što znači biti gol, ne bi shvatio vic. Stoga, bit ćeš Adam ili nećeš biti!”

Nakon što se malo pribrao, Adam upita: “Što to znači biti?”

Bog s netrpeljivošću odbrusi: “Joj, ta tipično ljudska, zamorna, egzistencijalistička pitanja! Tko sam? Što sam? Zašto sam tu? Zašto ima toliko zla na svijetu? Zašto Bog to dopušta?” stane Bog podrugljivim tonom, izvitoperenog glasa oponašati ljude. “Bla, bla, bla… Već nam to stvarno beskrajno ide na živce! Evo, kad vam se toliko ne sviđa, možda biste vi mogli bolje! Ha?”

Adam je sve to slušao, ništa ne shvaćajući. “Tko to pita? Što znači egzijalincički?”

“Ah…”, uzdahne Bog zamoreno. “Čuj, duga je to priča. Malo smo odlutali u vremenu. Nećemo sad u to ulaziti.”

Nastade podulja stanka. Nakon toga upita Adam: “Pa dobro, a što ću sad?”

“Ha, ha, ha…” Činilo se da se Bogu vratilo dobro raspoloženje. “Pa kako to misliš? Uživaj! Zato smo te stvorili! Dobro, možda ne samo zato, ali uživaj! Imaš jela i pila koliko ne možeš ni zamisliti. Pogledaj samo taj divni svijet koji te okružuje!”

Adam, vidjevši oko sebe svu silu pokreta i života, upita: “Što je sve ovo?”

“Sad si nas podsjetio; moraš dati imena svim tim stvorenjima.”

“Svim? Baš svim?” Adam je bio šokiran.

“A što si mislio? Da ćemo mi to napraviti umjesto tebe? U tom slučaju, jako si se prevario, ha, ha…”

Adam stajaše nepomično na mjestu. “Ne znam otkud bih počeo…”

“Nemoj se oko toga previše uzrujavati. Imaš dovoljno vremena. Naposljetku, i mi smo stvarali svijet šest milijardi godina, dobro, ili šest dana kako su neki skloni tvrditi, ali vrijeme je ionako relativna stvar. Sve će ti to jednom sjesti…”

Adam i opet nije shvatio o čemu to Bog tako pametno priča. I po prvi put osjetio se nekako malim.

“Bože?”

“Što je sad?” odvrati Bog razdraženo. “Pusti nas sad malo na miru. Već poooočinje…”, Bog zijevne, “…dan sedmi, a mi još otpočetka stvaranja nismo imali niti malo odmora…”

“A mogu i ja tako, odmarati se sedmi dan?” zapita Adam sa strepnjom.

“Ma dobro, možeš, samo već jednom umukni!”

Od Boga više ni glasa, a Adam počne smišljati imena nekim stvorenjima, nadajući se da će se svidjeti Bogu.

 

*  *  *

 

Prođe tako nekoliko mjeseci. Adam je već bio dobro upoznat sa živim svijetom i ljepotama koje ga okruživahu. Uglavnom je provodio vrijeme u jelu, pilu i spavanju. Ponekad, doduše iznimno rijetko, zazivaše Boga i postavljaše mu kojekakva pitanja. Katkad bi dobio odgovor, katkad i ne, što je uglavnom ovisilo o Božjem raspoloženju, ali i o naravi pitanja.

Jednog lijepog dana, (a u Edenu su svi dani bili lijepi), zapita Adam, pomalo snuždeno: “Bože, a kako to da su svi stvorovi u množini, a ja sam samo jedan?”

Bog zijevne. “Što je sad?” Zvučao je razdraženo. “Zašto nas sad gnjaviš kad imamo posla?”

“Oprostite”, odvrati Adam pokunjeno. “Nisam znao…”

“Naravno da nisi znao. Da si znao ne bi pitao…”

“Dajte i meni stvorite još nekog, molim Vas. Tako sam usamljen… I dosadno mi je…”

“Pa, sad kad bolje razmislimo, imaš ti, ljepotane, pravo. Uostalom, kako smo samo mogli biti tako neobzirni? Pa kako bi se ti trebao razmnožavati kad ti nismo nikog stvorili?”

“Razmno… kako?”

“Nije važno.” Bog je to često govorio. “Ionako ćeš ubrzo shvatiti.”

U blizini Adama, vjetar je počeo strujati i navlažila se zemlja. Činilo se kao da nevidljive ruke vještog kipara iz zemlje oblikuju lik sličan Adamu, koji je promatrao proces neobičnom pozornošću. Bog stvoriše još jednog muškarca, jednakog ljepotom, snagom i pameću Adamu. Adam je bio zadivljen. Drugi se čovjek budio, snažno se protežući. Otvorio je oči i u čudu stao promatrati oko sebe. Konačno ugleda i Adama. Neko su se vrijeme šutke promatrali. Tad novostvoreni prozbori: “Gdje sam ja to? Tko si ti?”

Adam se nehotice nasmiješi i reče: “Ja sam Adam. Ti si upravo stvoren, a mi smo u Raju.”

“Što je to?” Novopridošlica bijaše zbunjen.

“To je predivno mjesto, stvoreno za uživanje. Nema nikakvih briga, nikakvih napora. Sigurno će ti se svidjeti.”

“Ha, ha, ha…”, odjekne nebom snažan smijeh.

Drugi čovjek prestrašeno upita: “Što je to bilo?”

“Ha, ha, ha. Baš smo zadovoljni kad ustvrdismo da je i ova kreacija bila uspješna”, reče Bog.

“Tko ste Vi?” upita drugi čovjek, ogledavajući se.

“Mi smo Bog. Mi smo te stvorili na našu sliku i priliku.”

“Što to znači?”

“To znači da si nam sličan. Možeš činiti što god hoćeš.”

“Što god hoću?”

“Čuj, mi se trebamo odmoriti. Sve što te zanima pitaj Adama.”

“Tko je Adam?”

“Pa ovaj što stoji pored tebe, idiote!” Bog je bjesnio.

“Idiote? Znači, on je Adam…”, reče drugi čovjek, pokazujući na Adama, “…a ja sam Idiot.”  Čim je to izgovorio na glavu mu se slije tuš hladne vode. Drugi je čovjek zbunjeno pogledao Adama. Ovaj mu samilosno reče: “Razljutio si ga.”

“Zašto?”

Adam, ignorirajući ovo pitanje, ponizno zamoli Boga: “Smijem li mu ja nadjenuti ime?”

“Da, ne vidimo zašto ne”, odgovori Bog ravnodušno.

“Odlično”, nasmije se Adam, pogledavši pridošlicu. “Zvat ćeš se Erik.”

“Erik”, izgovori drugi čovjek polako, kao da provjerava kakav mu okus ostavlja u ustima. “Nije loše.”

Nastade tišina. Dvojica su se muškaraca promatrala. U Adamu se budio neki dotad sasvim nepoznati osjećaj. Iako nisu puno razgovarali, osjetio je prema njemu nevjerojatnu bliskost. Taj ga je osjećaj ispunio nekom čudnovatom toplinom u prsima. Smiješio mu se. Erik ga je isprva zbunjeno gledao, još uvijek pokušavajući dokučiti što se to ustvari događa. I on se nenadano nasmiješi. Adam je, po prvi put iskusivši blizinu i dodir nekoga poput sebe, napokon shvatio stvarnu jačinu i nemoć praznine koju je ranije osjećao. Ova potpuno nova, nesputana senzacija nije bila ništa drugo nego čisto blaženstvo.

 

*  *  *

 

Dugo su se izležavali na toplom pijesku, na obali golemog jezera, upijajući posljednje zrake sunca, još jednog predivnog dana. Gledali su zadivljeno u nebo na kojem su se presijavale sve nijanse toplih, vatrenih boja.

“Nije li ovo predivno?” reče Adam očarano.

“Da…”, uzdahne Erik.

“Znaš, otkad sam ovdje, nikad mi još nije bilo toliko lijepo kao sad, kad si ti tu.”

“Kako je to bilo prije?”

“Sve je bilo isto: ptice su veselo pjevale, sunce je dražesno sjalo, jeo sam najukusnije plodove, osvježavao nepce slatkim sokovima, izležavao se na mekom, podatnom tlu. Bilo je predivno, jedino si ti nedostajao. To tek sad vidim.”

Erik mu se nasmiješi. “Zar zaista možemo raditi sve što poželimo?”

Adam se uozbilji. “Gotovo sve. Jedino što nikad, nikad, nikad, nikad ne smiješ činiti jest jesti s Drveta Spoznaje.”

“Zašto?”

“Zato jer možeš umrijeti.”

“Tko to kaže?”

“Bog.”

“Gdje je to drvo?”

“Prvo drvo koje si ugledao kad si otvorio oči.”

“Ono predivno, najveće drvo, s onim zamamnim plodovima?”

“Upravo to.”

“Baš šteta. Sigurno je jako ukusno. Možda Bog ne želi da mi jedemo kako bi on mogao sve sam pojesti.”

“Ne vjerujem da bi lagao. Ipak je on Savršeno Biće.”

“Što to znači?”

“Paaa, ne znam zapravo. Možda da ga pitamo?”

“Ma, pusti. Sigurno je ionako loše volje pa bolje da mu ne smetamo.”

Ušutješe. Erik se pridigne u sjedeći položaj i dohvati hrpicu sušenih listića i veliki svježi list, koje je donio sa sobom.

“Što radiš?” zapita Adam.   

“Isprobavam nešto.”

“Što je to?”

“Vidjet ćeš.”

Erik nasipa sušene listiće na svježi list, koji zamota u valjkasti smotuljak. Zatim uze dva kamena i stade ih snažno lupati jedan o drugog. “Uzmi list i kad ti ja dam znak nasloni ga na mjesto između kamenja gdje ćeš vidjeti iskre”, reče Adamu. Adam ga posluša. Nakon nekoliko pokušaja list se konačno zapali. Adam je to u čudu gledao. “Što je to?”

“Sviđa ti se?”

“Odlično. Što je to?”

“To ti je, dragi moj, trava.”

“Trava?” Adam je bio zapanjen. “Zašto pališ travu?”

“Ne, ne, ne. Nije to obična trava. To ti je tra-va”, naglasi Erik.

“I što sad?”

“Hoćeš probati?”

“Što?”

“Pa pušiti! Evo gledaj.”  

Erik potegne polako par dimova i isto ih tako polako otpusti.

“Hoću ja! Daj meni!” Adam je bio uzbuđen.

“Evo, evo. Smiri se!”

Erik je napravio još nekoliko smotuljaka. Muškarci su dočekali noć, omamljeni, neprekidno se smijući. U tome ih prekine glas s neba, začudo, ne bijesan, već kao kad se otac obraća djeci koja su bila nestašna: “Dečki, dečki… Što to radite?”

“Hej (ha, ha, ha) stari”, Adam jedva procijedi.

“Pa zar vi mislite da vas mi ne vidimo?”

“Ne, ne (ha, ha, ha) to nikako, hm, da (ha, ha, ha)…”, reče Erik.

“Dobro. Kad je vama sve smiješno, možda će vam i ovo biti”, reče Bog sasvim staloženo.

Dvojicu muškaraca ponese snažan vjetar nekoliko metara uvis i ispusti ih nad tvrdom zemljom.

“Auu!” obojica jauknuše. Odjednom je jako zahladilo. Nekontrolirano su se tresli, još uvijek ne shvaćajući što im se događa. Naglo, kao što je i počelo, sve prestane. Hladnoća je nestala, ali ih je posvuda boljelo.

“Ta biljka nije za svakodnevnu upotrebu. Treba je koristiti samo kao lijek”, upozori Bog.

“Što je to lijek?” upita Adam.

“Budite zahvalni što ne znate”, odvrati Bog suho.

Nebom se zaori neobičan zvuk. Kao da netko kašlje. “Samo smo pročistili grlo, ništa strašno”, opravdavao se Svevišnji. Ponovno se začuje promukli kašalj. “Možda bolje da uništimo tu stvar. Ali šteta je”, zaključi Bog.

Tišinu koja je nastupila povremeno su prekidali bolni uzdisaji dvojice nestašnih.

 

*  *  *

 

Jednog dana Erik je sjeo ispred najljepšeg i najvećeg drveta u Vrtu, onog privlačnog, zabranjenog. Adam je otišao skupljati plodove i nije ga bilo satima.

“Privlači te?”

Erik začuje dotad nepoznati glas. Uplašio se i naglo ustao, okrećući se kako bi pobjegao.

“Ne boj se! Neću ti ništa. Samo želim razgovarati.” Činilo se da je glas dopirao s drveta.

“Tttko si ttti?” promuca Erik.

“Nitko važan.”

Erik tada zaprepašteno ustanovi da je glas dolazio od zmije, koja se gotovo zavodnički opletala oko grane. “Želiš ih kušati, zar ne?”

Erik je šutio, ne usuđujući se pogledati zmiju.

“Samo izvoli.”

Erik u čudu podigne pogled. “Ali Bog nam je rekao…”

“Ne daj se zavaravati od starog prdonje”, prekine ga zmija zaigrano, pomalo nestrpljivo. “Pa nije on od jučer! On samo ne želi konkurenciju.”

Erik je zbunjeno šutio.

“Da, da”, nastavi zmija. “Zašto misliš da se zove baš Drvo Spoznaje?”

“Nešto bih trebao spoznati ako jedem s njega?” upita Erik oprezno.

“Odlično! Još će nešto biti od tebe! Gledaj, ako jedeš s ovog drveta, otvorit će ti se oči, postat ćeš pametan, mislim, pametniji. Zapravo bit ćeš točno kao Bog, a toga se on boji. Ništa se ti ne brini, samo probaj. Vjeruj mi, još nikad nisi jeo nešto tako veličanstveno. Ha, ha, ha!”

Erik, pomalo oklijevajući, otrgnuše prezreli, mirisni plod s najniže grane i oprezno zagrizoše. Istog časa, finoća okusa toliko ga obuze da nije mogao prestati jesti. Zmija se cijelo to vrijeme smijuckala. Erik pojede još dva ploda kad naiđe Adam. Erik mu tutne mesnati plod pod nos i punim ustima reče: “Da samo znaš kako je ovo dobro! Nije ni čudo da nam stari prdonja nije dao da to jedemo! Evo! Probaj!”

“Stari što?!” Adam se nije mogao sabrati od šoka. “Otkud ti to? Pa zar ti se mozak osušio? Zar si zaboravio da to ne smiješ jesti! Umrijet ćeš!”

“Nemoj biti glup! To nas je on samo varao. On ne želi da mi postanemo pametni poput njega. Samo ti jedi!”

Adam ga je zapanjeno gledao. “Ti nisi normalan! Tko ti je to uopće rekao?”

“Neka zmija.” Erik se ogleda oko sebe. “Bila je tu maloprije.”

“Koliko si već plodova pojeo?”

“Ovo mi je četvrti!” Erik se stane glupavo cerekati. Adam nije znao što da učini. Erik ga je i dalje uporno nutkao.

“Jesi li ti svjestan što nam se može dogoditi?” Adam je zanovijetao.

“Jooj! Što toliko gnjaviš? Vjeruj mi, kad jednom okusiš ove plodove više nećeš htjeti jesti ništa drugo.”

Adam se još neko vrijeme nećkao. Tada konačno uzme plod i oprezno zagrize, negodujući: “Već vidim kako nas oblijeva ledena voda iz vedra neba. Već vidim.”

“Daj šuti i jedi!” prekine Erik Adama koji je čitavo vrijeme strepio od Božje kazne.

 

Kad su se najeli, legoše umorno na travu pored drveta. Adam stane gledati Erika, koji je već počeo drijemati, nekako čudno. “Erik! Erik!”

“Što je sad?”

“Primjećuješ li ti nešto drukčije?”

“Ne!” odbrusi Erik nestrpljivo. “Vidiš da smo još uvijek živi? Stari je ipak lagao.”

“Ne, ne mislim na to. Sve mi izgleda nekako drukčije. Ti izgledaš drukčije.”

“Kako to drukči…”, Erik zastane usred riječi, otvorivši oči. “Nebesa!” uzvikne zaprepašteno. “Pa ti si gol!”

“I ti si! To ti pokušavam reći!”

“Prestani me tako gledati! Srami se!” prekori ga Erik. Naglo ustane i počne izbezumljeno tražiti nešto dovoljno veliko čime bi se prekrio. Otrgnuo je jedan veliki, mesnati list s obližnje biljke i uspio ga djelomično oviti oko bokova, pridržavajući krajeve rukama. Adam je brzo položio dlanove preko međunožja. Kad su se zaštitili od pogleda onog drugog, Erik ljutito priđe Adamu i pljusne ga, jednom rukom čvrsto pridržavajući list ispred sebe. “Pervertitu!”

“Što sam napravio?” Adam je milovao bolno mjesto na licu.

“Pa gledao si me, a bio sam gol!”

“Pa i ti si mene gledao!”

“Ali ja nisam buljio!”

U svađi ih prekine šuškanje lišća i travki koje je postajalo sve glasnije. Bio je to Bog koji je bezbrižno šetao vrtom. “Ljepotani naši, gdje ste?” zazove veselo. Primijeti ih kako se pokušavaju sakriti iza širokog debla Drveta Spoznaje. “Zašto se skrivate?”

“Sram nas je!” odvrati Adam.

“Kako?” Bog kao da nije razumio. “Zašto vas je sram?”

“Jer smo goli”, ponovno će Adam.

“Sad ste stvarno pretjerali! Jesmo li vam rekli da ne smijete jesti s Drveta spoznaje? Prvo vas ulovimo kako se drogirate, onda jedete meso, a sad još i ovo! Stvarno više ne znamo što bismo s vama! Kako vam je uopće tako nešto palo na pamet?”

“Erik mi je rekao!” reče ljutito Adam upirući u Erika. “Rekao sam mu da to ne smije raditi, a onda je i mene nagovorio. Rekao sam da će se nešto loše dogoditi, ali ne! Tko bi mene slušao?!”

“Dosta! Dosta! Već si nam se popeo na vrh glave! Erik, je li to istina?”

“Nisam ja kriv! Zmija mi je rekla!”

“To smo i mislili. Sad ćemo vas sve morati prokleti. Jooj, kako ste naporni! Mi vam kažemo jednu stvar, a vi umjesto da poslušate, pravite se pametni i slušate neku zmiju.” Bog je zvučao više razdraženo, nego ljutito. “Znate li vi koliko vremena oduzima proklinjanje?! Dok se sve to okonča; pet minuta! A mogli smo svi bez toga.” Bog se primiše za glavu. Adam i Erik pali su na koljena i kroz suze molili za oprost.

“Dajte ustanite i nemojte se sramotiti! Zar nemate nimalo dostojanstva?” reče Bog.

“Ne!” odgovoriše ovi uglas.

“Ustanite!” naredi Bog, izgubivši strpljenje. Muškarci ga poslušaše. Bog nastavi pribrano: “Ovako ćemo: vas dvojica bit ćete protjerani iz Edena, a mi moramo nešto ispraviti, nešto što smo već odavno trebali. Naime, nešto nam je bilo jako sumnjivo kad smo primijetili da niti nakon deset mjeseci niste dobili potomka. Premišljali smo i premišljali i napokon uvidjeli gdje smo propustili napraviti očitu stvar.”

“Mislite, gdje ste pogriješili?” prekine ga Erik. Tijelo mu oblije hladna voda.

Bog nastavi ljutito: “Kakav je to bezobrazluk?! Mi da pogriješimo? Još jednom čujemo takvu glupost i istrijebit ćemo vas”, nakon nekoliko trenutaka nastavi mirnije, “dakle, sad ćemo to učiniti.” Bog se približi Adamu, koji je pokušao uzmaknuti, ali kao da je bio prikovan na mjestu. Bog mu bez upozorenja uze rebro, na što Adam zastenje i pade na zemlju, grčeći se u boli. “Misliš da je to bolno. Eh, budi sretan što nećeš osjetiti porođajne muke”, reče Bog bezizražajno i nastavi započeti proces stvaranja još jednog bića koje je nalikovalo Adamu i Eriku.

Neobično se stvorenje probudi i polako ustane, zbunjeno gledajući dvojicu muškaraca. Oni se okrenuše od srama, jer je i ona bila gola.

“Što je to, Bože?” zapita uplašeno Adam.

“Izgleda tako smiješno! Ha, ha, ha”, nasmije se Erik.

“To je žena”, odgovori ponosno Bog.

Muškarci se odvažiše da je ponovno pogledaju. Ubrzo se Erik počne histerično smijati.

Adam zapita: “Što nije u redu s tim?”

“To je ona”, ispravi ga Bog. “Kako to misliš?”

“Pa gdje joj je, znate, ono duguljasto?”

Bog se nasmijaše. “Ona je žena. Njoj to nije potrebno.”

“Kako nije potrebno? A kako će onda…”, nije se usudio dovršiti.

“Ništa se ti ne brini”, Bog ga pokuša umiriti. “Sve ćeš shvatiti s vremenom.”

Žena je čitavo vrijeme šutjela, ne shvaćajući previše što su ostali govorili. “Hej!” obrati se onome za kojeg joj se činio da najviše zna. “Hoće li mi netko objasniti što se tu događa?”

“Svakako, ljepotice”, odvrati ljubazno Bog. “Mi smo te upravo stvorili. Mi smo Bog, onaj tamo koji se smijulji blesavo je Erik, a onaj cendravi je Adam. Trenutno si na najljepšem mjestu na svijetu, ali bojimo se ne zadugo.”

“Zašto?” upita žena.

“To ćeš morati razjasniti s ovom dvojicom”, odgovori Bog.

“Vi ste krivi što moramo napustiti ovo mjesto?” obrati se žena Adamu i Eriku, razočaranim, optužujućim glasom.

“Erik je kriv!” poviče Adam.

“Šuti glupane! Nitko te nije silio. Nisi trebao jesti”, odvrati Erik.

“Jesti što?” upita žena.

“S Drveta Spoznaje”, odgovori Adam.

“Samo ti za sve okrivljuj mene”, započne Erik. “I ti si mi neki muškarac, a za sve ti je kriv netko drugi. Probaj bar jednom u životu preuzeti odgovornost za svoje postupke, kučko!”

“Kome ti to”, poviče Adam i nasrne na Erika. Žena i Bog neko su vrijeme šutke promatrali muškarce kako se tuku. Bog zijevne pa reče: “Sad bi bilo dosta”, i razdvojiše ih nevidljivim silama.

“A sad da se vratimo ranije započetom poslu. Dakle, samo da uzmemo podsjetnik i vidimo što je zapisano.” Bog odnekud uze ogromnu knjigu i preleti prvih nekoliko stranica. “A da. Dakle: Zmijo, da si prokleta među svim životinjama, bla, bla, bla, zamećemo neprijateljstvo između tvog roda i roda ovih budala (mislio je na Adama i Erika), a ti ženo, rađat ćeš u mukama…”

“To nije fer!” prekine ga žena. “Zašto bih ja rađala u mukama kad nisam ništa napravila?”

“Život ti je čupav, draga naša,” , prokomentiraše Bog nehajno, nastavivši, “a ti, Adame, mučit ćeš se da nešto uzgojiš na neplodnoj zemlji, bla, bla, da vidimo što je još bilo…”, Bog ponovno nešto pročita iz one knjižurine: “Eric, i tebi se loše piše. Rod čovječji neće blagonaklono gledati na tvoje, hm, preferencije. Osim jednog kratkog perioda. Bla, bla, bla, prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti.” Bog duboko uzdahne. “Tako. To bi bilo to. Ima li kakvih pitanja?” Bog je naizmjence promatrao ljudske stvorove. Oni su zbunjeno šutjeli i pogledavali se.

“Meni još uvijek nije jasno zašto ja moram otići”, reče žena u nevjerici.

“Žene!” cinično će Erik. Nato ga žena i Bog ljutito pogledaju.

“Gledaj”, počne Bog. “Ova dvojica glupana prekršila su našu najstrožu zapovijed i jela s Drveta Spoznaje. Moramo ih zato protjerati, jer tko zna što bi bilo slijedeće; Drvo Života pa da budu Bogovi? Malo sutra!”

“A zašto onda ne protjeraš samo njih?” upita žena.

“Hm, dobro pitanje”, odvrati Bog i stane premišljati. Nakon nekog vremena napokon reče: “Ti si od roda ljudskoga pa i ti nosiš teret njihove krivnje. Uostalom, treba nam odmor od vas! Ne možemo neprekidno izigravati dadilju. Zato je za sve najbolje da vas izgnamo iz raja.”

Nastade tajac, kojeg Bog ubrzo prekinuše: “No dobro, što je sad? Što ste se tu ukipili? Tamo vam je izlaz.” Bog pokazivaše u smjeru golemog jezera. U taj čas vode jezera razdvojiše se, načinivši dugačak puteljak među zastrašujuće visokim stupovima vode.

“Nije li to malo opasno?” zapita žena. 

“Vode će se polako vraćati nazad kako budete prolazili. Ništa se ne brinite”, umiri ih Bog.

 

*  *  *

 

“Koji ste vi kreteni, ne mogu vjerovati!” stala je žena psovati čim su stigli na drugu stranu. “Niste se mogli suzdržati! Vi ste baš morali jesti s tog glupog drveta, kao niste imali što jesti. Umirali ste od gladi i to jedno drvo koje niste smjeli taknuti…”, gunđala je žena bez prestanka, koračajući žustro ispred one dvojice. Muškarci su se samo zbunjeno pogledavali, odmahujući glavama.

Mjesto na kojem su se sada zatekli bilo je mračno od tamnih oblaka koji su zakrili nebo. Čuo se snažan šum vjetra. Žena je još uvijek bila gola, a muškarci omotani samo tankim lišćem. Uskoro je počela padati kiša. Sve ovo bilo im je beskrajno nepoznato i zastrašujuće te ih uhvati panika. Tresli su se od hladnoće. Omeđivala ih je pustoš i nisu znali kuda bi. Nakon nekoliko sati besciljnog lutanja po vjetru i kiši, naposljetku su nabasali na spilju i tamo se sklonili.

“Super! Baš super! Je li i vama dobro kao i meni?” upita ih žena podrugljivo.

“Prestani!” usprotivi se Erik. “Otkad si stvorena stalno nešto zanovijetaš! Ohladi malo!”

“Samo vama možemo zahvaliti što smo ovdje!” odvrati žena.

Mumljala je u bradu pa nakon nekog vremena ponovno progovori, ovaj put mirnije: “Pa dobro hoću li i ja dobiti kakvo ime?”

“Uzmi si ga sama!” reče Erik.

“Eva. Budi Eva”, ubaci se Adam razdraženo.

“Neću da mi ime počinje istim slovom kao i onom tamo degeneriku!” uzrujano će žena.

“Budi Kučka!” predloži Erik.

“Prekinite, oboje!” pokuša Adam umiriti situaciju. “Budi što hoćeš”, reče ženi.

“Dobro, može i Eva, ali samo zato jer mi se sad ne da razmišljati o tome.”

Erik odnekud izvuče džoint.

“Otkud ti to, čovječe?” upita iznenađeno Adam.

“Napravio sam zalihe i pokupio što sam stigao prije nego što nas je stari izbacio. Kako stvari stoje, trebat će mi.”

 

*  *  *

 

I tako, u nizu teškoća i iskušenja koja su ih svakodnevno pratila u njihovim kratkim životima, Eva se iskazala vrlo poduzetnom i kako će vrijeme pokazati nezamjenjivom.  Inicirala je svaki oblik akcije, od sakupljanja plodova, lova, preko obrade zemlje do otkrića pisma. Adam je još koliko toliko surađivao, no Eric se nije dao izvući iz svoje dimom obavijene letargije.

Adam se spontano, sasvim nesvjesno počeo zbližavati s Evom, nekako ostavljajući Erika po strani. Evo što mu je posljednje rekao: “Čuj, ne zamjeram ti ako mi zamjeraš, ali jednostavno... Ne znam kako bih to objasnio... Ja, ovaj, Eva i ja smo... Nekako se ovo čini bolje, nekako je jednostavnije, znaš, zbog nekakvog prirodnog mazila. Stvarno mi je žao.” Na to mu je Erik uzvratio: “Izdajico! Prokleta izdajico! Ostavljaš me zbog nje! Ti si sramota za naš rod! Ne želim te više vidjeti!” Zaista se više nikada nisu vidjeli. Naime, Erik je odlučio otići u šetnju, kako bi pročistio misli, no na nesreću, usmrtio ga je medvjed. Ostalo je (kako kažu) povijest.

 


<< 05/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
3352

Powered by Blogger.ba